Najljepše pjesme za vjenčanje (crkva, svadba, prvi ples...)
❤️ Click here: Vjenčanje u crkvi
Jedni su držali da se nakon nekog vremena pokore treba službeno pripustiti na sakramente vjernike razvedene i ponovno vjenčane, a drugi su bili mišljenja da pitanje treba prepustiti svećenicima koji djeluju u pastoralu, ili odluku prepustiti samim zainteresiranim vjernicima. Mesto venčanja je isključivo hram, ali se po odobrenju episkopa, a na predlog nadležnog sveštenika, može u nuždi i zbog bolesti mlade ili mladoženje venčanje izvršiti i u domu jednog od njih. Kada nadođu životne poteškoće, onda se s lakoćom odluče za razvod.
Svećenik pozdravlja mladence i sve prisutne, kaže nekoliko prigodnih riječi o braku, a nakon toga slijedi Služba riječi u kojoj se čita tekst iz Starog zavjeta te psalami. Ovakvim slučajevima se možda ne posvećuje dovoljna pažnja u sakramentalnoj praksi, ali s načelnog stajališta u pogledu uskraćivanja ili nepripuštanja na sakramente treba ih promatrati jednako kao i slučajeve razvedenih i ponovno civilno vjenčanih. Vino koje se daje mladencima, negde i kumovima, na venčanju, simvolizuje događaj u Kani Galilejskoj, kada je Hristos sa svojom Majkom, Presvetom Bogorodicom i svojim učenicima bio na svadbi i pretvorio vodu u vino. Odgovor na pitanje smiju li ponovno oženjeni pristupiti sakramentima nema nikakve veze s »milosrđem« i »nemilosrdnošću«.
Venčanje u pravoslavnoj crkvi - Tijek samog obreda pogledaj u nastavku: ULAZAK U CRKVU Prvi način: Svećenik dođe na vrata crkve, prima mladence i ljubazno ih pozdravlja, ističući da se Crkva s njima raduje.
Ima ljudi koji se vjenčaju u crkvi samo zato što je ondje svečanije nego kod matičara. Takva vjenčanja Crkva ne može odobriti. Tko se želi vjenčati u crkvi, trebao bi biti svjestan da je tu riječ o višim stvarima, a ne samo o lijepom vanjskom okviru. Ženidba je velika odluka pred licem Božjim, odluka koju čovjek ne može opozvati: ono »što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja«, kaže Isus. Koje preduvjete moraju imati parovi koji se žele crkveno vjenčati? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: moraju biti katolici, kršćani i uistinu željeti sklopiti brak, i to u smislu u kojem Crkva razumijeva »brak«. To znači ovo: 1. Crkveno je vjenčanje moguće samo za članove Crkve Tekst nastavlja ispod oglasa Normalno, oboje trebaju biti kršteni katolici. Ako to kod jednog od njih nije slučaj, potrebno im je posebno dopuštenje. Oboje moraju biti sposobni za brak Oboje trebaju biti sposobni za stupanje u brak. To znači da se mora razjasniti da valjanom i dopuštenom sklapanju braka nikakva zapreka ne stoji na putu. Problem rastave i drugih brakova Valjani i življeni tehnički je izraz »sklopljeni« brak kršćana ni zbog kojeg razloga ne može se razriješiti, nego samo smrću. Ovo načelo Katoličke Crkve daje nam do znanja u kojim slučajevima i Crkva priznaje stvarni ili prividni drugi brak: — Prvo: Crkva može razriješiti samo one brakove kod kojih bračno zajedništvo nikada nije ni postojalo, dakle »nesklopljene brakove«. Situacija je drukčija s brakom između dvoje nekrštenih. Ako jedno od njih postane katolik i drugo ne želi više održati brak, ovaj se brak može razriješiti »u korist vjere«. Budući da je o ovom slučaju govorio Pavao 1 Kor 7,12 , govori se o »pavlovskom privilegiju«. Misli se na ovo: Događa se da se ljudi vjenčaju, ali da pod »brakom« ne misle i ne žele ono što Crkva pod tim podrazumijeva. Na primjer: neki bračni par načelno isključi djecu, neki drugi planira »otvoreni« brak, dakle bez obveze vjernosti, kod nekoga drugoga bračnog para muškarac ili žena nesposobni su za spolno sjedinjenje. Ako se takve ili neke druge zapreke dokažu u okviru »bračnog procesa«, nadležni crkveni organ crkveni sud očituje se da taj brak nije nikada postojao, stoga to dvoje ljudi u očima Crkve nikada nije bilo uistinu »vjenčano«, i stoga se mogu posve normalno »ponovno« vjenčati. Ovaj je brak tada zapravo »prvi« brak. Samo se stručnjak može očitovati u pojedinom slučaju može li prema crkvenim valjanim bračnim zakonima doći do proglašenja ništavnosti ili ne. Slijedi li poslije rastave problem drugog sklapanja braka, trebalo bi se raspitati kod crkvenog suda. Je li proglašenje ništavnosti ženidbe moguće trebalo bi doduše uvijek ispitati, ali ne smijemo praviti iluzije. Često je to nemoguće te iz toga proizlazi danas tako česta, bolna zapreka za brak jednoga valjanog, ali onda propalog braka. S obzirom na to što Isus kaže o nerazrješivosti braka, Crkva se ne vidi ovlaštenom da odobri proglašenje ništavnosti ženidbe sve dok supružnik iz prvog braka još uvijek živi. U svakom slučaju: može biti razloga koji pokazuju ispravnost ili čak potrebu odvajanja i s time civilne rastave. Trnoviti, nerješivi problem nije u prvom, nego u drugom braku, jer mnogi rastavljeni žele još jedanput pokušati, što se može lako razumjeti. Današnji čovjek poznaje od države dopuštenu rastavu. Naravno, Crkva priznaje njezine pravne posljedice i zna također da je rastava u mnogim slučajevima nezaobilazna ili da jednog od supružnika pogađa kao sudbina prema kojoj je nemoćan. Za ove situacije nije samo dopušteno nego i nužno da država proglašava zakone kako bi spriječila dodatne nepravde. Ali budući da je valjan brak u očima Božjim nerazrješiv, on je i u očima Crkve nerazrješiv. Onaj tko je civilno razveden, ostaje za Crkvu »u braku«, usprkos izvanjskom razvodu. Stoga se Crkva vidi primoranom da odbaci ponovno vjenčanje, dok drugi razvedeni supružnik još živi. Tko, pak, onda još ode k matičaru i »vjenča« se barem ondje, nije uistinu vjenčan te zbog toga, nažalost, ne može pristupati sakramentima. To zasigurno boli, ali to nije ni »osuda« ni »diskriminacija«, a ni neko isključenje iz Crkve. Teški religiozni razlozi govore protiv toga i tko ih ponizno uvažava, uže je s Bogom povezan od onoga tko se na svoju ruku na njih ne obazire. Odgovor na pitanje smiju li ponovno oženjeni pristupiti sakramentima nema nikakve veze s »milosrđem« i »nemilosrdnošću«. Odlučujuća je samo i jedino teologija euharistije u odnosu prema sakramentu ženidbe. Riječ je o pitanju vjere, a ne milosrđa. Smireno smijemo prihvatiti: Papa je isto tako milosrdan kao i njegovi kritičari i jednostavno bi trebalo pomnjivo slušati što on kaže dotičnim osobama: prvo — on ih poziva da sudjeluju u crkvenom životu i time »svaki dan mole milost Božju«. A i Crkva upozorava sav drugi kršćanski puk s obzirom na razvedene koji su ponovno oženjeni da »moli za njih, neka ih hrabri i prema njima se pokazuju kao milosrdna majka i tako ih sačuva u vjeri i nadi! «95 Od »osude«, kako mnogi tvrde, nema ni traga! Klikni like i prati nas na Facebooku: Drugo — ipak doduše vrijedi: »Crkva, ipak, ponovno, potvrđuje svoju stegu, zasnovanu na Svetom pismu, prema kojoj ona ne može euharistijskom zajedništvu pripustiti razvedene i ponovno oženjene. « To je vrlo osjetljiva stvar! Ali važno je čuti dvostruko Papino obrazloženje: Tekst nastavlja ispod oglasa »Jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u euharistiji. « Objasniti ovaj razlog nije posve jednostavno, no on je ipak najvažniji. Na jednoj je strani, naime, brak, vidljiva slika nevidljiva jedinstva Krista i njegove Crkve. Na drugoj je strani sveta pričest, sakrament sjedinjenja Krista i njegove Crkve. Iz toga proizlazi da slomljeni brak nije samo tragedija za dvije dotične osobe, njegov lom potiče da mislimo na tragičan način da bi se moglo slomiti jedinstvo Krista i Crkve. Ako njih dvoje onda idu na pričest, to je u sebi proturječno, jer njihov život poriče jedinstvo Krista i Crkve, njihovo primanje sakramenata čini se da ga potvrđuje i u tom slučaju život i sakrament ne odgovaraju jedno drugom. »Postoji i još jedan osobiti pastoralni razlog: ako se te osobe pripuste euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali crkveni nauk o nerazrješivosti ženidbe. « Drugi razlog koji je spomenuo Papa lako se može razumjeti. Treba samo nadodati da je euharistijsko uzdržavanje u vjeri i poslušnosti prema crkvenom autoritetu služenje Crkvi koje pomaže drugima da bolje razumiju jedinstvo Krista s Crkvom i nerazrješivost braka. Fussenegger bila je u takvoj situaciji, živjela je s jednim čovjekom bez sakramenta ženidbe. Upitana kako joj je tada bilo s crkvenim zakonima, odgovara prostodušno: »To sve skupa nije mi lako palo. Teško sam se sa sobom borila i mučila. Kako je moj drugi brak bio samo civilno sklopljen, bila sam dugo vremena isključena od sakramenata. To sam doživljavala duboko bolnim, no ipak bila je to bol koja je, tako bar vjerujem, postala vrlo plodonosna za mene. Samo mi je tako postala jasna posvemašnja vrijednost euharistije. Ne mogu žaliti što sam u to vrijeme često lila gorke suze. Zapravo ta zabrana mi je dosta darovala. «96 Andreas Laun Preuzeto iz knjige Foto: Shutterstock. Zakonik kanonskoga prava, 1142.
Anita i Luka Kalaica Vjenčanje u crkvi
Obzirom na to, ono što ste učili na vjeronauku siguran je nauk Katoličke Crkve. Sljedeće pitanje može se izostaviti ako su takve okolnosti, na primjer ako su mladenci već u godinama. Iz toga proizlazi da slomljeni brak nije samo tragedija za dvije dotične osobe, njegov lom potiče da mislimo na tragičan način da bi se moglo slomiti jedinstvo Krista i Crkve. Krsni list vrijedi 6 mjeseci. Naravno, suština Svete tajne braka, nije u svadbenom veselju, već, pre svega, u jednom ozbiljnom pristupu svetinji bračne zajednice, koja je temelj i osnova porodice, a time, i crkve i države. Misu u 8 ili u 11 sati. Tada orgulje zasviraju prigodnu, hvalidbenu pjesmu poput Ave Marija. Zato u ovom članku govorim samo o tome.
